Svatko od nas sanja. Ponekad lijepo, ponekad ružno, nekih snova se sjećamo, nekih ne. Meni, eto, često snene misli odlutaju ka rodnome gradu. Vjerujem da je tako svakome. Mjesto ili zavičaj iz kojeg si potekao jedna je od čovjekovih definirajućih kategorija, nekome blagoslov, nekome križ, nekome i jedno i drugo. Ravničarski kraj podno Dilja donosi i tu dodatnu komponentu panonske tuge i sjete, koja sve nas oboji Savskim sjajem, pa se sjetimo staza, parkova i klupa, poznatih i manje poznatih bircuza, osnovne i srednje škole i nekih, davno zaboravljenih, prijateljstava i poznanstava. I lagao bih kad bih rekao da to nije jedno lijepo iskustvo.
Brod je grad jedne zapravo burne, ali prilično nepoznate, ili bolje rečeno neistražene prošlosti. Toliko puta graničarski, a naziv duguje upravo mogućnošću prelaska jedine mu družice Save. A opet, i taj njegov prijelaz rušen je i građen preko nekoliko puta, rušili ga i naši i njihovi, a tko bi više u njegovom kontekstu znao koji su koji. Pitanje je koji su tu „njegovi“? Jesu li njegovi oni što su stijeg svoj postavili pa ga se sjetili kad je njima nešto trebalo ili su pak njegovi svi oni koji su svjesni da su zapravo samo prolaznici u njegovoj egzistenciji? Jer sve je nadživio – i kraljeve i careve, predsjednike i općinare, obrtnike i umjetnike, industrijalce i poduzetnike. Najveći brod na svijetu specifičan je po tome što plovi, a nikuda ne ide. Uvijek je tu, i ma koliko mi daleko otišli činjenica da nam toliko fali uvijek će nas privući natrag – makar na kavu na Korzo, šetnju po keju, istraživanje okolnih šumaraka ili pak noćni provod u nekom od lokalnih cjelonoćnih „teatara“.
Zadnja dva desetljeća, nažalost, svoju djecu iznimno brzo šalje u svijet, a nova mu ne prilaze, i pogubio je znatan dio stanovništva. Često se zapitam zašto je tome zapravo tako? Kako je moguće da Brođani toliko vole svoj grad, a da ga zapravo tako lako napuštaju? Je li to stvar zemlje u kojoj živimo, politike, državne ili lokalne, ili je pak problem u nečemu drugome? Rekao bih da sve spomenuto ima utjecaj, no ne želim vjerovati da je to presudno. Grad smješten na dvjestotinjak kilometara od preko nekoliko regionalnih centara trebao bi imati ogroman potencijal. Grad koji pamti industriju od Đure Đakovića, Drvne industrije, Jasinja, Veterinarske stanice, a da ne spominjem obrtništvo i malo poduzetništvo, jednostavno ne može dugoročno ne uspjeti.
Volim se našaliti i reći: „Ma ljudi, nije Brod nestao, samo je zaspao i čeka svoje vrijeme.“ Vjerujem da tu ima i nešto istine. Ako samo malo pogledamo zadnjih 10-15 godina, koliko li je samo toga obnovljeno i izgrađeno! Sve što je moja generacija zamjerala i prečesto spominjala, od nepostojanja gradskih bazena, sportske dvorane, nesređenih cesta, problema s nabavkom koječega, sve to danas više nije slučaj. Kako radim u IT-u zapanjila me činjenica da sam jedan specifičan komad opreme, koji mi je zatrebao dok sam bio u Brodu, bez problema našao u lokalnom dućanu, nedaleko glavnog trga. Desetak minuta šetnje kroz „central park“ kako volim nazivati naše Klasije i prolazak (površinski) najvećom „špicom“ bili su dovoljno da pronađem baš ono što mi treba, a niti u jednom Londonu to ne bi bilo lak zadatak. Dakle – može se.
Ako je već sva ta infrastruktura tu, postavlja se pitanje što onda nedostaje? Rekao bih da nedostaje duha, onog veselog, razigranog, nevinog i naivnog koji je spreman izaći iz okvira i ponovno pronaći onaj inat iz kojega proizlazi i smjelost i talent, što su odlike koje svi mi brodski iseljenici baštinimo i ostvarujemo, istina dvjestotinjak ili više kilometara udaljeni. „U Zagrebu, poslije čaše vina“ mi smo direktori, menadžeri u velikim kompanijama, uspješni poduzetnici, doktori, ekonomisti, profesori.
No, hajde, prihvatit ćemo da je to trenutna situacija. Ako je točna premisa da je Brod samo zaspao, onda ga jednostavno treba probuditi. Onda je naša dužnost da svoju smjelost i talent iskoristimo i usmjerimo tamo gdje je to u ovom trenutku najpotrebnije. Ne trebamo ga razbuđivati trubljama, mega projektima koji stvaraju galamu, a na kraju malo toga donesu. Moramo ga buditi kao što bismo budili svoje najdraže – polagano, onako kako ga i Sava svako jutro budi već tisućljećima.
No, da bismo to mogli – moramo se prije svega povezati, upoznati i spoznati tko smo i što smo i što možemo zajedno. Zagreb sam broji više od 50 tisuća ljudi na ovaj ili onaj način povezanih s Brodom. To je ogroman kapital! A nema ništa ljepše nego se povezati upravo oko onih aktivnosti koje donose dobro, koje daju, možda malu, ali konkretnu pomoć onim ljudima i ustanovama u Brodu kojima je to danas važno.
Puno je nas pokušalo samostalno, raznih inicijativa puni su Uredi za Udruge, Facebook i WhatsApp grupe, zaboravljeni mailboxi i kojekakvi papiri otrgnuti iz notesa poklonjenih na predbožićnim proslavama i domjencima. Ništa od toga nije uspjelo – do prošloga ljeta. Tada je očito sazrjelo vrijeme da se sve te razne inicijative spoje u jednu – Udrugu Marsonia Zagreb, koja je već svojim dosadašnjim djelovanjem donijela osmjehe na lice brojnim brodskim mališanima u, za njih, teškim životnim situacijama. I to je način kako se mijenja duh, osmjeh po osmjeh, Brođanin po Brođanin – maleni, ali čvrsti i sigurni koraci. I da – tako se budi Brod. Mi, svatko za sebe, nismo neki heroji, no, kad se skupimo, uistinu možemo činiti herojska djela. Premda mladi u svom djelovanju, smjelost smo već pokazali.
I trebamo sve vas – trebamo sanjare! Svatko kome su ikada, zajedno sa Savom, Dunavom, Dravom ili pak Temzom, Senom, Hudsonom ili nekom drugom velikom rijekom, misli krenule tamo gdje se u proljeće budi drvored topola, svatko može pomoći da našem gradu donesemo onu slavu i ljepotu koju zaslužuje. Ne zato što on to ne bi mogao bez nas. Nego zato što je naša dužnost, prvenstveno prema nama samima, da napravimo sve što je u našoj moći da naš Brod živi još bolje! Hoćemo li se vratiti natrag ili ne? To je zapravo nevažno. Važno je da kad ga posjetimo možemo reći da je dio njegovog uspjeha i naš uspjeh.
Ja sam sanjar i sanjam lijepe stvari – sanjao sam Brod na Savi!
